Nedavno smo kao župna zajednica imali milost krenuti na hodočašće u Italiju, pohodivši Assisi, Greccio, Casciu, La Vernu i Padovu – mjesta koja svojom ljepotom, poviješću i duhovnošću ostavljaju dubok trag u srcu svakoga hodočasnika.
Prije svega, hvala dragome Bogu koji nas je tijekom cijeloga našeg hodočašća čuvao, vodio i sretno doveo do svih naših odredišta, a potom i natrag našim domovima.
Posebnu zahvalnost dugujemo Ivanu Bandiću, koji je pokrenuo i organizirao prvo hodočašće naše župe Ružići – hodočašće koje smo s velikom radošću i nestrpljenjem iščekivali.
Hvala našem župniku i duhovniku fra Goranu Ćorluki, koji nas je pratio na ovom putu, predvodio nas u molitvi te u svetištima koja smo pohodili za nas i s nama slavio svete mise. Hvala našoj vodičici Mariji Ivanković, koja nas je svojim znanjem i pričama upoznavala s mjestima kroz koja smo prolazili, kao i našim vozačima Niki i Milivoju, kojima je bila povjerena velika odgovornost da nas, 53 hodočasnika, uz Božju pomoć sigurno provedu kroz tisuće kilometara našega puta.
I na kraju, hvala svakome našem hodočasniku. Jer jedno hodočašće ne čine samo mjesta koja posjetimo, nego i ljudi s kojima putujemo.
Krenuli smo zajedno – netko sa strahom od trajekta, svatko sa svojim mislima, molitvama, zahvalama, brigama i nakanama. Kako su dani prolazili, postajali smo sve više jedna mala hodočasnička obitelj. Zajedničke molitve u autobusu, svete mise, pjesma, razgovori, smijeh, umor i čekanja, ali i oni tihi trenuci u kojima je svatko od nas ostajao sam sa svojim mislima pred Bogom – sve je to postalo dio našega puta.
Svatko je nešto doživio na svoj način. Nekoga je dotaknulo jedno svetište, nekoga susret s grobom nekog sveca, nekoga riječ iz propovijedi, molitva ili jednostavno trenutak tišine. Slušajući jedni druge, shvatila sam koliko Bog na istom putu svakome od nas može govoriti drugačije.
Tijekom našega puta susretali smo se s prekrasnim crkvama i bazilikama čija raskoš i ljepota čovjeka ostavljaju bez daha. Freske, slike, oltari, svodovi, kamen i sve ono što su generacije vjernika ostavljale iza sebe svjedoče o ljubavi i vjeri ljudi koji su ta mjesta gradili i čuvali.
Ali što smo duže hodali tim svetištima, sve sam više osjećala da njihova prava ljepota ipak nije samo u zlatu, umjetnosti ni veličini građevina.
Najviše su govorili zidovi
Zidovi koji su svjedočili molitvama tolikih ljudi prije nas. Mjesta na kojima su sveci živjeli, molili, trpjeli, tražili Boga i potpuno mu predavali svoje živote. Upravo je to tim crkvama davalo nešto što se ne može izmjeriti niti fotografirati.
Assisi je jedno od takvih mjesta koje je teško opisati.
Hodajući njegovim ulicama, imala sam osjećaj kao da svaki kamen čuva neki trag svetoga Franje i svete Klare. Biti na mjestu koje se prema predaji povezuje s Franjinom rodnom kućom, vidjeti prostor u kojem ga je otac zatvorio, ali nije mogao slomiti njegovu vjeru, zastati pred mjestima koja čuvaju uspomenu na svetu Klaru, a zatim doći pred grob svetoga Franje – sve ono što sam prije poznavala iz priča i knjiga odjednom je postalo stvarno.
Tu više nismo samo slušali o njihovim životima. Hodali smo mjestima kojima su i oni hodali.
Posebno mjesto u Assisiju zauzima i Porcijunkula – mala crkvica koju je sveti Franjo obnovio, a koju danas čuvaju zidovi velike bazilike Gospe od Anđela. Teško je ne primijetiti taj kontrast: veličanstvena bazilika u svome srcu čuva malu i jednostavnu crkvicu iz koje je izraslo toliko toga velikoga.
Stojeći pred Porcijunkulom, čovjek osjeti kako Bog često bira upravo ono malo, skromno i neupadljivo da bi po njemu učinio velike stvari. Kao da njezini jednostavni zidovi govore više od sve raskoši koja je okružuje. U toj malenoj crkvi Franjo je molio, tražio Božju volju i živio početke svoga poziva.
Možda nas upravo zato Porcijunkula tako snažno podsjeća da svetost ne počinje u veličini, nego u jednostavnom „da“ Bogu.
Poseban je bio i susret sa svetim Carlom Acutisom. Mladić iz našega vremena, tako različit od Franje po vremenu u kojem je živio, a opet tako blizak njemu u jednostavnosti i potpunoj usmjerenosti prema Bogu. Pred njegovim tijelom čovjek gotovo spontano zastane i pomisli koliko svetost zapravo nije nešto što pripada samo davnim vremenima. Svetost je moguća i danas, u vremenu u kojem živimo mi.
U Casciji smo se susreli sa životom svete Rite. I ondje čovjek teško ostane samo promatrač. Njezin život, obilježen boli, praštanjem, strpljenjem i potpunim pouzdanjem u Boga, podsjeti nas koliko se svetost često rađa upravo kroz svakodnevne teškoće koje čovjek nosi u tišini. Vjerujem da je svatko od nas pred svetom Ritom imao neku svoju molitvu koju je želio ostaviti pred Bogom.
Greccio je pak imao neku posebnu toplinu. Na mjestu gdje je sveti Franjo želio ljudima približiti otajstvo Isusova rođenja i gdje su nastale prve žive jaslice, čovjek se ponovno vraća jednostavnosti Betlehema.
Nema ondje raskoši koja bi mogla zamijeniti ono najvažnije – maloga Isusa koji među ljude dolazi skromno i tiho.
Zaželjela bih svakome od nas da se svakoga dana u našim srcima ponovno rodi to malo Dijete Isus iz betlehemske štalice.
A onda – prelijepa Padova.
Grad svetoga Antuna, sveca kojemu se toliki ljudi s pouzdanjem utječu, a kojega mnogi od nas s osmijehom zazivaju i kada se nešto izgubi. Već sam ulazak u baziliku svetoga Antuna ostavlja snažan dojam, ali još je posebniji trenutak kada se približiš njegovu grobu. Pred tim mjestom, okružen tolikim ljudima koji u tišini donose svoje molitve, zahvale i potrebe, nekako postane jasnije koliko je ovaj svetac i danas blizak ljudima. Tu je i crkva svetoga Leopolda Mandića, a u njoj jedan sasvim mali prostor koji ostavlja snažan dojam – njegova ispovjedaonica.
Tako mali prostor, obična sobica, a kroz nju su tijekom godina prošli toliki ljudi. Koliko je samo briga, grijeha, boli i nemira izgovoreno unutar tih zidova. I koliko je ljudi iz te male ispovjedaonice izašlo lakšega srca, oslobođeno, zahvalno i ponovno bliže Bogu.
Njezina veličina nije u prostoru, nego u svemu onome što se u njoj događalo između čovjeka, Boga i toga malog-velikog svećenika – svetoga Leopolda Mandića.
Bogu hvala na našim svećenicima i na svemu što nam po njima daruje.
Kao novakinji Franjevačkoga svjetovnog reda, sva su ta mjesta za mene imala još jednu, dublju dimenziju. Franju više nisam doživljavala samo kao velikoga sveca iz prošlosti. Na tim sam mjestima pokušavala malo bolje razumjeti čovjeka koji je tražio Boga i koji je imao hrabrosti potpuno Mu se predati.
Shvatila sam i nešto drugo: ne moramo i ne možemo svi biti poput svetoga Franje. On je jedinstven, kao što je jedinstven put svakoga sveca. Svetost se ne postiže lako i ne izgleda kod svih isto. Ali možemo pokušati biti mu sličniji u onome najvažnijem – ljubiti Boga svim srcem i ljubiti svoga bližnjega.
A onda smo došli na La Vernu.
Od svih mjesta koja smo pohodili, upravo je La Verna u meni ostavila najdublji trag. Možda je od svih svetišta koja smo posjetili bila i najmanje raskošna. Ali upravo ondje čovjek možda najsnažnije osjeti da za svetost nije potrebna raskoš.
La Verna je odisala nečim što je bilo gotovo opipljivo.
Vjerom.
Visoko među šumama i stijenama, kao da se zemlja približila nebu. Sve je nekako tiše. Kamen je grub, priroda snažna, a samostan jednostavan. Čovjek poželi manje govoriti, a više slušati.
Prisustvovali smo pjevanom časoslovu. Gotovo nijednu riječ nisam razumjela, ali tada riječi kao da nisu ni bile potrebne. Glasovi fratara ispunili su crkvu takvom ljepotom da sam samo stajala i slušala.
Njihovo pjevanje nije mi zvučalo kao obična pjesma. U toj molitvi, u skladu njihovih glasova, bilo je nešto toliko čisto, mirno i uzvišeno da mi se činilo kao da slušam nebesku glazbu. Kao da ti glasovi ne dolaze samo iz njihovih grla, nego iz dubine stoljeća molitve koja je prožela to mjesto.
Na trenutak sam imala osjećaj kao da nismo samo u crkvi, nego negdje između zemlje i neba.
Možda nikada neću znati sasvim objasniti taj osjećaj. Nisam razumjela njihove riječi, ali ih je srce razumjelo.
Sudjelovali smo i u procesiji prema mjestu gdje je sveti Franjo primio stigme. Hodajući tim putem, prolazeći između stijena i mjesta na kojima je molio, njegovo je vrijeme odjednom izgledalo nevjerojatno blizu.
Sve je bilo tako opipljivo – stijene, šuma, uski prolazi, kapelice i tišina – da sam imala osjećaj kao da nisam stigla osamsto godina nakon njega, nego kao da sam na trenutak zakoračila u vrijeme njegova života.
Čovjek tu jednostavno shvati da se možemo diviti raskoši bazilika i ljepoti umjetničkih djela – i doista smo im se divili – ali ono što tim mjestima daje život nije kamen, zlato ni veličina građevine.
To su molitve koje su se stoljećima u njima izgovarale, ljudi koji su ondje tražili Boga i životi svetaca koji nam još uvijek nešto govore.
Zidovi su prekrasni, ali ono što pričaju još je ljepše.
Vjerujem da je svatko od nas s ovoga hodočašća ponio neko svoje mjesto, neki trenutak ili osjećaj koji će posebno pamtiti.
Nekome je to možda bio Assisi, drugome Greccio, Cascia, La Verna ili Padova. Netko će pamtiti svetu misu, netko trenutak pred grobom nekog sveca, netko Porcijunkulu, malu ispovjedaonicu svetoga Leopolda, jaslice u Grecciu, glasove fratara na La Verni, riječ našega duhovnika, a netko možda upravo razgovor s osobom koja je sjedila pokraj njega u autobusu.
I možda je upravo u tome ljepota hodočašća.
Na isti put krenemo zajedno, ali Bog svakoga od nas dotakne na drugačiji način.
Vratili smo se u Ružiće s mnogo fotografija i uspomena, ali vjerujem i s nečim mnogo vrjednijim. Vratili smo se bogatiji jedni za druge, za zajedničke molitve i iskustva koja smo podijelili, ali i za one tihe trenutke koje možda nikada nećemo moći potpuno pretočiti u riječi.
Neka ovo prvo hodočašće naše župe ne ostane samo lijepa uspomena na nekoliko dana provedenih u Italiji. Neka ono što smo ondje osjetili, čuli i primili nastavi živjeti u nama – u našoj vjeri, našem zajedništvu i u načinu na koji ćemo se vratiti svojoj svakodnevici.
A kada se jednom ponovno prisjetimo ovoga puta, možda nam se najprije vrati upravo ono što je teško fotografirati, a još teže opisati riječima – osjećaj da smo tih nekoliko dana zajedno hodali malo bliže Bogu.
Neka nas sve prati Božji blagoslov.
Ivana Brzica